PAVLE HEIDLER: THE COSMIC DUST PRACTICE

 22.9. ^premijera ● 22:00h ● 60 min ● Polukružna dvorana Teatra &TD

The Cosmic Dust Practice izvođačka je praksa koja nastaje iz želje za proučavanjem izvođačkog potencijala čina pričanja (to je prva želja) o plesu (to je druga želja). Kakve točno veze pričanje ima s plesanjem bit će djelomično otkriveno za vrijeme izvedbe.

Glavna tema večeri bit će ples, ali vezane teme koje bi mogle obogatiti diskusiju kao što su disanje, odrastanje, tradicija, međuljudski odnosi i/ili kazalište bit će srdačno prihvaćene. Govornim i plesnim jezicima umjetnik gradi performativnu praksu koja će se sastojati od pričanja, čitanja i pripovijedanja. Publika je pozvana na gledanje, slušanje, smijanje, pa čak i sanjarenje.

pavleheidler.wordpress.com

INTERVJU

KAKO BI OPISAO THE COSMIC DUST PRACTICE NASUMIČNOM PROLAZNIKU?

Ovisi u kojem gradu. Zamišljam se kako hodam ulicama Zagreba, i čini mi se da su nasumični prolaznici uvijek ljuti na mene i da mi nešto zamjeraju. Ne mogu zamisliti da s nekime od njih započinjem razgovor o kontekstualizaciji, o predrasudama, o pažnji, o tjelesnom senzibilitetu i alternativnim načinima bivanja skupa, pogotovo ako razgovaramo o seksualnim praksama. Ukoliko zaista započinjem razgovor o svome radu s nepoznatom osobom, dopuštam njihovom interesu da bude okosnica razgovora. Ovisi o kakvome se interesu radi, dopuštam sebi da se uzbudim – znajući da se lako uzbudim kada razgovaram o temama do kojih mi je stalo. Učim biti pažljiv s uzbuđenjem, jer prepoznajem da uzbuđenje jednako lako inspirira uzbuđenje u drugima, kao što ga i odbije.
Zapravo rijetko razgovaram o svome radu s nepoznatim ljudima, a da sam započnem razgovor.

ZAŠTO SI ODABRAO OVAJ MEDIJ KAKO BI GOVORIO O ŽIVOTU/STVARNOSTI?  

Ples sam odabrao kao vrlo mlad, iz vrlo jednostavnoga razloga. Naime, za ples je uvijek i jedino bilo potrebno imati vlastito tijelo koje, za razliku od violine koju sam tada svirao, nikada nisam morao “nositi sa sobom”; niti sam ga ikada mogao “zaboraviti”. Ples je vrlo praktičan medij, tako što je instrument uvijek prisutan.
U posljednjih nekoliko godina počeo sam shvaćati da je tjelesna općeprisutnost izrazito zanimljiv i bogat konceptualni problem o kojemu smatram da je bitno razmišljati, pogotovo razmišljati na glas. Bavljenje tjelesnom općeprisutnosti tako samo po sebi postaje razrađivanjem tematike života, odnosno stvarnosti. Ne mogu, doduše, reći da sam i u jednome trenutku vlastitim imaginarijem odabrao ples ili pokret kako bih govorio o životu ili stvarnosti. Mogu jedino reći da sam vezu jednoga s drugim u jednome trenutku prepoznao i odlučio ne ignorirati, nego se njome baviti.

ZAŠTO BI NAS, KAO PUBLIKU, ZANIMALO ONO ŠTO RADIŠ?

Izrazito mi je bitno utvrditi kako smatram da je odnos koji neka osoba održava s vlastitim interesima (odnosno s vlastitom zainteresiranošću) jedan od rijetkih praktičnih načina na koji je još uvijek moguće (ako je uopće više i moguće) zadržati ikakvu intimnu autonomiju unutar kapitalističke strukture o kojoj smo na dnevnoj bazi toliko ovisni. Bitno mi je reći da je interes publike za moj rad – odgovornost svake osobe ponaosob. Ja o njemu mogu malo znati prije nego se osoba i ja sretnemo za vrijeme izvedbe. I bitno je da je tako. Moja odgovornost prema osobnome interesu svake osobe u publici jest podržati ga takvim kakvim je, a onda ga i upoznati s vlastitim interesima. Kolizija interesa je upravo to po čemu je format izvedbe zanimljiv. Moglo bi se reći da je moj rad u organizaciji takvoga iskustva za vrijeme njegovoga trajanja.

KAD BI IMAO NA RASPOLAGANJU BILO KOJA SREDSTVA (LJUDE, NOVAC, MOGUĆNOSTI… ) – KAKAV PROJEKT BI NAPRAVIO?

Razmišljao sam dosta dugo o odgovoru na ovo pitanje prije negoli sam shvatio da ja zapravo imam “bilo koja” sredstva, i da je upravo čar u tome da imam to što imam i da se time bavim. Što je negdje i ekvivalent načinu na koji radim. Najčešće se bavim analizom postojećih struktura, materijala, pokreta i tijela; a u samome činu analiziranja nalazim kreativni potencijal koji onda dijelim s drugim ljudima; čemu je često razlog “jednostavna” želja sudjelovanjem u razgovoru i razmijeni.
Moglo bi se reći da se zato i bavim praksama, a ne stvaranjem koherentnih zatvorenih umjetničkih izvedbenih cjelina. Mislim da je najzanimljivije graditi i podržavati nestabilne strukture čija je vrijednost prepoznatljiva isključivo u specifičnome odnosu dvaju ljudi koji je omogućuju.

KOJE TE TRI STVARI UVIJEK RAZVESELE?

Bitno mi je stvarima pristupiti na pozitivan i širokogrudan način, pogotovo kada su teške. Ili komplicirane. Zapravo me razveseli pružanje podrške. Pogotovo ako netko donese odluku “protiv svoje volje” kako bi nekome pomogao. Na neki način neovisni ljudi me vesele. U njima nalazim inspiraciju. I prijatelje. Najdraža neovisnost mi je neoviosnost od binarnoga načina razmišljanja, primjer čega bi bilo recimo… shvatiti da loša predstava ne znači nužno loše iskustvo. Volim paradoks. I čokoladu.

BIOGRAFIJA

Pavle Heidler radi kao autor, izvođač, suradnik, učitelj i/ili kritičar. Studirao je na plesnoj akademiji SEAD u Salzburgu, na plesnoj akademiji PARTS u Bruxellesu, te na MFA programu New Performative Practices Sveučilišta u Stockholmu.

TKO JE TKO

pavleheidler for TOGETHER ALONE