IVANA MULLER (HR/FR): WE ARE STILL WATCHING

20.9. 20:00h ● 21.9. 21:30h ● 60 min ● Velika &TD

We Are Still Watching predstava je koju izvode gledatelji, tj. trenutačna zajednica članova publike koja se mijenja prilikom svakog izvođenja predstave. Predstava We Are Still Watching osmišljena je kao čitaća proba u okviru koje gledatelji upoznaju jedni druge kroz zajedničko čitanje scenarija. Tokom jednog sata gledatelji stvaraju i igraju zajednicu, donoseći individualne i kolektivne odluke jednostavno čitajući tekst kojeg je netko drugi za njih napisao. U društvu u malom koje se razvije pri svakom izvođenju predstave, polako ali sigurno svatko dobiva svoju ulogu… Svi govore u prvom licu jednine, svi čitaju loše i svi se na ovaj ili onaj način uključuju, iako nitko prethodno nije pročitao scenarij i nitko ne zna što će se sljedeće dogoditi.

INTERVJU

KAKO BI OPISALA WE ARE STILL WATCHING NASUMIČNOM PROLAZNIKU?

Mislim da nikada ne bih pokušala opisati svoju predstavu nasumičnome prolazniku. „Opiši svoju predstavu nasumičnome prolazniku“ zvuči kao „objasni je ukratko, tako da svi mogu razumjeti“… a to je u neku ruku nadmoćni pristup… kao da je „prolaznik“ netko kome trebaju upute, a ja imam odgovore. Na taj način pričaju političari… ili televizijski reporteri, ili reklame. Mislim da odnos između umjetnika i gledatelja ne funkcionira na ovakav način, a pogotovo ne u kazalištu. Ja ne predstavljam nešto što onda gledatelj mora „shvatiti“ na ovaj ili onaj način. Svi zajedno sudjelujemo: izvođači, gledatelji, tehničari, redatelj, dramaturg… svi mi na pozornici, iza pozornice i u publici. I mislim da kazalište (ili bilo koja druga umjetnička forma) postaje uzbudljiva kada nudi mogućnost za onoliko verzija koliko je gledatelja u publici. Svi gledamo „istu realnost“, svi smo dio istoga događaja, ali svi ga vidimo malo drugačije… i ne moramo se slagati. Zapravo je bolje ako se ne slažemo.

ZAŠTO SI ODABRALA OVAJ MEDIJ KAKO BI GOVORILA O ŽIVOTU/STVARNOSTI?

Participativno kazalište me je, kao gledatelja, oduvijek plašilo, a kao umjetnica bila sam skeptična prema njemu kao formi u okviru koje iskusni izvođači (oni koji „znaju“) govore onima koji nisu iskusni izvođači (onima koji „ne znaju“) što da rade. I onda ostali gledatelji gledaju one koji „ne znaju“ kako se koprcaju ili uživaju u dramaturgiji onih koji „znaju“. U predstavi We Are Still Watching pokušavamo stvoriti jedan performativni kontekst u sklopu kojega su svi izvođači u jednakoj poziciji. Svi čitaju scenarij prvi put u svome životu i nitko ne zna kako će predstava završiti. Tokom predstave u prostoriji nije prisutan ni jedan predstavnik „autoriteta“. Gledatelji „izvode“ jedni za druge. Ta situacija sa sobom donosi ogromnu odgovornost. Ako nešto pođe po krivu, nema nikoga tko im može priskočiti u „pomoć“, i ako gledatelji-izvođači ne reagiraju, cijela predstava može se raspasti. Na taj se način ljudi uključuju na drugačiji način od onoga uobičajenoga za klasičnu kazališnu situaciju, pogotovo zato što ne žele nešto „krivo“ napraviti. Žele proizvesti dobru predstavu (naposljetku, kupili su ulaznice). Važna stvar je i iskustvo zajedničkog izvođenja koje stvara čudan osjećaj intimnosti. Ne dijeliš takvo iskustvo s mnogo drugih ljudi na svijetu. Izvođenjem predstave, prostor kazališta pomiče se negdje između privatnoga

ZAŠTO BI NAS, KAO PUBLIKU, ZANIMALO ONO ŠTO RADIŠ?

Mislim da se gledatelji zainteresiraju (ili ne) za određenu izvedbu čim pročitaju programsku knjižicu ili nakon što pročitaju nešto o mome radu na internetu ili jer već nešto znaju o mome radu ili zato što ih zanima određeni festival ili mjesto događanja, u ovom slučaju Ganz novi festival. Ili jer im je netko rekao nešto o tome. Na takav se način ja zainteresiram za nečiju izvedbu, kao gledatelj. Čini mi se da ne bih ja trebala govoriti gledateljima zašto da dolaze na predstavu vidjeti moj rad. Oni su dovoljno pametni i mogu odlučiti sami za sebe☺.

KAD BI IMALA NA RASPOLAGANJU BILO KOJA SREDSTVA (LJUDE, NOVAC, MOGUĆNOSTI… ) – KAKAV PROJEKT BI NAPRAVILA?

Upravo one koje sam napravila.

KOJE TE TRI STVARI UVIJEK RAZVESELE?

Ovisi o kontekstu. Čini mi se da nema ništa što me po definiciji „uvijek“ čini sretnom… Mislim da je ekonomija „sreće“ dosta škakljiva.

BIOGRAFIJA

Ivana Müller je koreografkinja, umjetnica i autorica tekstova. Njezine plesne i kazališne predstave, izvedbe, instalacije, tekstovi, video-predavanja, audio-djela, vođeni obilasci i web radovi bave se idejom tijela i njegove reprezentacije, principa samokreacije, prostora imaginarnoga i imaginacije, koncepata autorstva i odnosa između izvođača i gledatelja. Iako pri stvaranju koristi različite medije, kazalište ostaje kontekst u sklopu kojega razvija i predstavlja svoj rad. Njezina su djela predstavljena i producirana u kazališnim kućama diljem Europe, SAD-a i Azije tokom posljednjih dvanaest godina. Često surađuje s različitim umjetnicima, spisateljima i teoretičarima. 2007.god. Müller za svoj opus dobiva nagradu Charlotte Koehler koju udjeljuje fond Prins Bernhard Funds iz Nizozemske, kao i nagradu Impulse Festivala & Goethe instituta za svoju predstavu While We Were Holding It Together. Uz svoju umjetničku praksu, Ivana Müller umjetnička je kustosica raznih festivala te predaje kao gost-predavač u raznim institucijama kao što su: Piet Zwart Institute Rotterdam, School For New Dance Development, Amsterdam, Institute For Applied Theatre Studies, Giessen, Performance Studies – University of Hamburg, University of Paris i ostalima. Ivana Müller rođena je u Zagrebu, odrasla je u Hrvatskoj i Amsterdamu. Živi u Parizu, a radi u međunarodnome kontekstu.

TKO JE TKO

Koncept i tekst: Ivana Müller u suradnji s Andreom Božić, Davidom Weber-Krebsom & Jonasom Rutgeertsom
Oblikovanje svjetla i tehnički director: Martin Kaffarnik
Produkcija: I’M’COMPANY / Chloé Schmidt and Gerco de Vroeg

Predstava We Are Still Watching ostvarena je kao dio projekta Encounters (Frascati, Amsterdam 2012.) koje dobiva potporu od fondova: Dutch Performing Arts Funds, Amsterdam Funds for Arts i SNS Reaal Funds, uz potporu kazališta Het Veem, Amsterdam.

Ovaj projekt podupire APAP mreža i L’Institut Français/ TRANSArte project.